Parazitiranje u znanosti

“Recept” za uspjeh u hrvatskoj znanosti? Provjerili smo prakse jednog od najcitiranijih znanstvenika u medicini

Nakon detaljne analize objavljenih radova, otkriva se zabrinjavajući obrazac: visok broj citata može se postići bez značajnog doprinosa istraživanju, koristeći položaj moći za uključivanje u tuđe radove. Ova praksa podiže pitanja o etičnosti u hrvatskoj znanstvenoj zajednici.

U hrvatskoj znanosti, uspjeh se često mjeri brojem objavljenih radova i citata. Međutim, jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u području medicine – s ukupno 1.684 citata prema Google Scholar – pokazuje distribuciju autorstva koja upućuje na potencijalno sustavno iskorištavanje položaja. Analiza pokazuje da u većini radova ovaj znanstvenik zauzima srednju poziciju, gdje se ne očekuje ključan doprinos, umjesto prvih ili posljednjih mjesta koja tradicionalno označavaju glavne uloge u istraživanju.

Kako se vrednuje autorstvo u znanstvenim radovima?

U znanstvenoj praksi, redoslijed autora nije slučajan. Prema međunarodnim standardima, poput onih definiranih u Vancouver protokolu, prvi autor obično je osoba koja je provela najveći dio empirijskog rada, dok posljednji autor često predstavlja mentora ili voditelja projekta. Srednje pozicije obično označavaju manji doprinos, poput savjetodavne uloge ili pružanja resursa. Ako netko sustavno zauzima sredinu, to može ukazivati na “parazitsko” koautorstvo – uključivanje u radove bez proporcionalnog doprinosa, često zahvaljujući hijerarhijskim odnosima.

Ova praksa nije rijetka u institucijama gdje voditelji odjela ili službi imaju moć odobravati projekte. Prema izjavama iz znanstvene zajednice, mladi istraživači često nemaju izbora: etička povjerenstva zahtijevaju potpis šefa, a voditelji mogu tražiti koautorstvo u zamjenu za suglasnost. To dovodi do neravnopravnih odnosa, gdje se autorstvo “poklanja” kako bi se omogućio napredak.

Podaci iz Google Scholar: Šokantna distribucija autorstva

Detaljna analiza podataka iz Google Scholar za ovog znanstvenika otkriva sljedeću distribuciju u 1.684 citirana rada:

• Prvi autor: Samo 7,24% radova (122 citata) – što ukazuje na ograničen stvarni empirijski doprinos.
• Posljednji autor: 13,78% radova (232 citata) – uloga voditelja, koja je vidljiva, ali ne dominantna.
• Srednja pozicija: Čak 78,98% radova (1.330 citata) – bez jasne ključne uloge, što predstavlja većinu njegovih citata.

Ovi brojevi sugeriraju sustavno “uvaljivanje” u tuđe radove. Posebno je zanimljivo razdoblje dok je ovaj znanstvenik bio voditelj Službe za javno zdravstvo u Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar, gdje je skupio preko 1.070 citata. U njegovih najcitiranijih 15 radova, koji donose ukupno 731 citat, niti jednom nije zauzeo poziciju prvog autora. To podiže pitanje: je li doprinos bio stvaran ili je položaj omogućio automatsko uključivanje?

Za usporedbu, u međunarodnoj znanosti, vrhunski istraživači poput onih u području javnog zdravlja obično imaju uravnoteženiju distribuciju autorstva, s većim naglaskom na prve i posljednje pozicije. Ovdje, međutim, srednje pozicije dominiraju, što može biti posljedica institucionalnih pritisaka.

Potencijalni mehanizmi iskorištavanja

Prema dostupnim informacijama iz znanstvene zajednice, ovakve prakse uključuju:

• Dobivanje pozicija preko veza, npr. na medicinskim fakultetima.
• Koristenje utjecaja za uključivanje u radove mlađih kolega.
• Gradnju imidža “renomiranog znanstvenika” na temelju broja citata, unatoč nedostatku ključnih uloga.
• Iskorištavanje javnih sredstava: Koliko je radova financiranih iz Štampara završilo s ovim znanstvenikom kao koautorom?

Ovi elementi sugeriraju “recept” za uspjeh koji nije zasnovan na individualnom doprinosu, već na hijerarhijskim odnosima. To nije samo etičko pitanje, već može utjecati na raspodjelu resursa i napredovanje mlađih istraživača.

Ključna pitanja za daljnju istragu

Ova analiza otvara vrata za dublje ispitivanje:

1. Jesu li autori koji su ga uključivali to činili dobrovoljno ili pod pritiskom? Potrebni su anonimni svjedoci iz institucija poput Štampara.
2. Zašto se u 79% radova pojavljuje u sredini? Je li to slučajnost ili sustavno iskorištavanje položaja?
3. Koliko je radova financiranih javnim novcem završilo s njim kao suautorom? Postoji li veza između financiranja i njegovih citata?

Ove prakse, ako se potvrde, mogu ukazivati na širi problem u hrvatskoj znanosti. Potrebna je transparentnost kako bi se osiguralo da uspjeh bude zasnovan na stvarnom doprinosu, a ne na moći. Ako imate dodatne informacije, kontaktirajte nas za daljnje istraživanje.