Parazitovi principi koji su i danas temelj iskorištavanja javnoga zdravstva i socijalne medicine

1. Važnije je izgledati nego biti. Glavno je da se o mom radu piše u novinama, a ne da se nešto stvarno radi. Zakoni su za one koji nemaju dovoljno veza.
2. Najvažnije je pripremiti sebi teren. Treba stvoriti dojam nezamjenjivosti i stručnosti, makar to bila laž. Glavno je da se uvjere nadležni da sam ja jedini koji može “voditi” ovu ustanovu.
3. Bavljenje zdravstvom je posao drugih. Time neka se bave liječnici i niže medicinsko osoblje. Moj posao je bitan na sastancima i protokolarnim prilikama.
4. Terapija za moj ugled bitnija je od terapije za bolesnike. Resurse treba usmjeravati prema projektima koji donose medijsku pažnju i nagrade meni, a ne prema onima koji pomažu nekim anonimnim masama.
5. Liječnik (ravnatelj) mora biti financijski osiguran od ustanove. Ustanova je tu da financira moj životni stil, putne troškove, representaciju i promidžbu mog osobnog brenda. To je investicija u njen ugled.
6. Raditi razliku između moćnih i slabih je osnova preživljavanja. Usluge se pružaju onima koji to mogu reciprocirati (novinari, političari, utjecajni ljudi). Ostali neka čekaju u redu.
7. U zdravstvenoj organizaciji, bolesnik (i posao) mora čekati ravnatelja. Moje vrijeme je dragocjenije od vremena bilo koga drugog. Moja odsutnost je dokaz moje važnosti drugdje.
8. Ravnatelj je neupitni gospodar, a ne učitelj. Moja riječ je zakon. Moja odluka se ne dovodi u pitanje. Liječnici i osoblje tu su da izvršavaju, a ne da razmišljaju.
9. Pitanje narodnog zdravlja je od iznimnog humanitarnog značaja… za moj CV. Svaki uspjeh ustanove je moj osobni uspjeh koji se mora isticati na svakom koraku. Ekonomija je bitna samo ako se može pretvoriti u moj osobni profit.
10. Glavno mjesto ravnateljevog djelovanja je na konferencijama, primanjima i fotelji. Ordinacija i bolnica su za one koji rade. Moj rad je “strategko planiranje” i “međunarodna suradnja” na terasama restorana.