Zamislite sustav koji je toliko savršen u svojoj nesavršenosti da omogućuje jednom zaposleniku da bude istovremeno upisan na nekoliko mjesta. Formalno, njegova matična ustanova je, recimo, Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”. Ali u praksi, on je “duhovito” prisutan posvuda i nigdje.
Kada ga netko pokuša naći na njegovom stvarnom radnom mjestu, odgovor je gotovo predvidljiv: “O, ne mogu vam pomoći, jer sam trenutno angažiran na poslu u drugoj instituciji.”
Tragikomično je koliko im je sustav omogućio da pronađu savršenu opravdanje za nerad.
Može li osoba biti ravnatelj u Zavodu, biti prisutan u Saboru, na fakultetu i pri tome sve to kvalitetno raditi? Otvaramo tu temu i zatvaramo s pitanjima.
Uvod
Hrvatski zdravstveni sustav već godinama trpi pod teretom brojnih strukturnih problema – od kroničnog nedostatka medicinskog osoblja do pretrpanih bolnica i dugih čekanja. No, jedan od najvećih, a najmanje diskutiranih izvora loše funkcionalnosti sustava je sama pravna regulativa koja dopušta liječnicima da istovremeno obnašaju niz ključnih funkcija u javnim ustanovama i privatnim klinikama, što dovodi do sukoba interesa, iscrpljenosti i pada kvalitete rada.
Dva primjera – Krešimir Rotim i Branko Kolarić – jasno pokazuju kako sustav omogućuje pojedincima da akumuliraju pozicije, često na štetu pacijenata i javnog zdravstva.
1. Krešimir Rotim: Kralj multipotentnog parazitizma
Rotim je možda najekstremniji primjer akumulacije funkcija u hrvatskom zdravstvu. Njegov CV izgleda nevjerojatno:
- Profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu
- Dekan Zdravstvenog veleučilišta (gdje je također i profesor)
- Šef Klinike za neurokirurgiju KBC-a Sestre milosrdnice
- Vodeći neurokirurg u četiri privatne klinike Neurospine (koje su u vlasništvu njegove obitelji)
Pitanje je jednostavno: Kako jedan čovjek može istovremeno predavati na dva fakulteta, voditi državnu kliniku, operirati pacijente i upravljati privatnim biznisom?
Odgovor leži u sustavu koji ne postavlja jasne granice. Rotim je, osim što je poznat po medicinskim kontroverzama (poput afere “Mikroskop”), i primjer kako se javne funkcije mogu iskorištavati za privatni interes. Dok pacijenti u javnim bolnicama čekaju mjesecima na neurokirurške zahvate, Rotim istovremeno radi u vlastitim privatnim klinikama – gdje se, naravno, operacije obavljaju mnogo brže.
2. Branko Kolarić: Političko-medicinski hibrid
Kolarićev slučaj pokazuje kako se medicina i politika mogu ispreplesti u štetu sustava:
- Profesor na Medicinskom fakultetu u Rijeci
- Bivši šef SDP-a (smijenjen zbog unutarstranačkih sukoba)
- Saborski zastupnik
- Član HDZ-ovog Znanstvenog savjeta za COVID-19
Kolarić je tijekom pandemije postao medijska zvijezda upravo zahvaljujući političkim vezama, iako njegova stručnost u epidemiologiji nije bila jasno definirana. Istovremeno, nastavio je predavati i sudjelovati u brojnim projektima u Institutu “Andrija Štampar”.
Gdje je tu sukob interesa? Kako netko može biti objektivan u donošenju mjera za javno zdravstvo ako je istovremeno političar i dio stranačkih struktura?
Zakonski vakuum: Zašto se ništa ne mijenja?
Hrvatska zakonska regulativa ne ograničava broj funkcija koje liječnik može imati. Dok u nekim europskim zemljama postoji strogo odvajanje javnog i privatnog sektora, u Hrvatskoj je normalno da isti liječnik radi u državnoj bolnici, a poslije smjene – u privatnoj ordinaciji.
Posljedice su jasne:
- Pad kvalitete rada – Nitko ne može biti 100% posvećen na toliko frontova.
- Sukob interesa – Javni resursi se često koriste za privatnu dobit.
- Nepravedan sustav – Dok neki liječnici iskorištavaju sustav, drugi ginu pod teretom
Dok pojedinci poput Rotima i Kolarića grade karijere na višestrukim funkcijama, većina liječnika u Hrvatskoj radi u pretrpanim bolnicama, pod stresom, s minimalnim uvjetima i bez mogućnosti dodatnog zaradivanja. To stvara dvoličnost sustava:
- Javni sektor gubi najbolje stručnjake – Ako se može više zaraditi privatno, zašto bi netko ostajao u državnoj bolnici?
- Pacijenti postaju roba – Oni koji imaju novaca idu u privatne klinike, ostali čekaju u beskonačnim redovima.
- Sindikati i ministarstvo šute – Iako se problem zna, sustav se ne mijenja jer utjecajne ličnosti imaju korist od statusa quo.
Postoji li rješenje?
Neke od mjera koje bi mogle popraviti situaciju:
- Zabrana istovremenog rada u javnim i privatnim ustanovama – Kao u nekim EU zemljama, liječnici bi morali birati: ili državna bolnica, ili privatna praksa.
- Ograničenje broja funkcija – Jedna osoba ne može biti dekan, profesor, šef klinike i direktor privatne firme istovremeno.
- Transparentnost prihoda – Tko, koliko i gdje zarađuje mora biti javno dostupno.
- Stroge kazne za sukob interesa – Ako se dokaže da netko koristi javnu poziciju za privatnu dobit, treba snositi posljedice.
Zaključak: Sustav koji nagrađuje parazitizam
Hrvatsko zdravstvo neće biti bolje dok god dopušta da se resursi i pacijenti tretiraju kao izvor profita za pojedince. Slučajevi Rotima i Kolarića samo su vrh ledenog brijega – sustav je pun liječnika koji istovremeno “služe narodu” i grade privatne imperije.
Pitanje je hoće li ikada doći do promjena ili će Hrvatska i dalje biti zemlja gdje se najviše isplati biti “multifunkcionalan” – na štetu pacijenata i poreznih obveznika.
Što mislite, treba li zabraniti liječnicima rad u privatnim klinikama dok rade u državnim bolnicama? Jeste li ikada naišli na probleme zbog takve podjele?