Kako parazit uživa u neradu (Pravilnik o radu)
Priča da je uspješan a nema ga na poslu:
Dr. Kolarić odlučio je odustati od saborske plaće, ne navodeći licemjerno kao razlog kumulativni prihod od 125% plaće. Stoji na listi zastupnika koji su se najmanje javili u Saboru. Dr. Parazit, koji se predstavlja kao uspješan menadžer, tri godine gotovo uopće nije prisutan na radnom mjestu ravnatelja Štampara.
Umjesto toga, angažiran je u brojnim kampanjama: od “Rijeke pravde”, preko saborskih izbora, do predsjedničke kampanje i unutarstranačkih borbi u SDP-u.
Kada se pojavi u Zavodu, često je okružen ljubiteljima, a svoj boravak tamo koristi uglavnom za presvlačenje, ručak i odlazak na sljedeći politički sastanak.
Kada bi se prema parazitu primjenjivao Pravilnik o radu institucije koju vodi ili bio kod nekok drugog ravnatelja često na Savskom nasipu za vrijeme radnog dana u 9:29 sati i razmišlja o fizčkom i mentalnom zdravlju dok većina radnika već radi 1,5 sati i ne pomišlja na to jer – ne smije, vjerojatno bi dobio otkaz.
Ovako je sustav zaštitio parazitizam.
Što kaže Pravlinik o radu njegove institucije.
Kakva je situacija s običnim radnicima
1. Lakše povrede (Članak 112):
Točka 1: Kašnjenje na posao.
Točka 2: Neevidentiranje dolazaka/odlazaka s posla/radnog prostora.
Točka 3: Napuštanje radnog mjesta prije isteka radnog vremena bez odobrenja.
2. Teže povrede (Prva slika – Članak o težim povredama):
Točka 2: Kašnjenje na posao, više od 30 minuta, više od tri puta u mjesec dana.
Točka 3: Neevidentiranje dolazaka/odlazaka s posla/radnog prostora više od tri puta u mjesec dana.
Točka 4: Napuštanje radnog mjesta prije isteka radnog vremena bez odobrenja, više od tri puta tijekom jednoga mjeseca.
3. Osobito teške povrede (Članak 113):
Točka 1: Neopravdani izostanak s posla tri dana uzastopno ili do 3 dana u jednom mjesecu. (Iako se ovdje radi o izostanku, a ne o kašnjenju ili ranom odlasku, direktno je povezano s kršenjem propisanog radnog vremena).
https://www.stampar.hr/sites/default/files/2023-07/2023%20Pravilnik%20o%20radu_0.pdf
Kada fleksibilnost postaje povreda?
Ovo “oslobađanje” od stroge evidencije sati nije apsolutno i ne daje pravo na parazitiranje. Ako se ravnatelj ponaša kao što ste opisali, krši druge, možda još važnije odredbe. Naime, iako se na njega ne primjenjuje točno ona ista Uredba o radu, primjenjuju se druga pravila:
Zakon o radu: I dalje se na njega primjenjuje Opći zakon o radu u dijelu koji se tiče temeljnih obveza iz radnog odnosa (npr. savjesno obavljanje posla, poštivanje radne discipline u smislu dostupnosti i obavljavanja posla).
Akt o imenovanju: Ovo je kĺjučni dokument. U njemu stoji da je ravnatelj dužan savjesno i odgovorno obnašati funkciju. Sustavno neobavljanje dužnosti (npr. neodlazak na posao bez opravdanja, neprisutnost u ustanovi) predstavlja tešku povredu ovih obveza.
Kazneni zakon: Ako se dokaže da je koristio sredstva ustanove za osobnu promidžbu ili druge svrhe koje nisu u službenom interesu, to može predstavljati zloupotrebu položaja ili ovlasti (Kazneni zakon, čl. 337.), što je kazneno djelo.
Ključna razlika u postupanju
Razlika nije u tome je li takvo ponašanje nedopušteno (jest), već u tome tko i kako može reagirati.
Za “običnog” zaposlenika: Disciplinski postupak vodi poslodavac (ravnatelj ili nadređeni).
Za ravnatelja: Disciplinski postupak (koji bi mogao rezultirati njegovim razrješenjem s dužnosti) može pokrenuti samo onaj tko ga je imenovao (Upravno vijeće).
Zaključak:
Ne možete ga “uloviti” na kašnjenju od 30 minuta jer na njega formalno ne primjenjujete tu točku poslovnika. Međutim, Upravno vijeće možete ga pozvati na odgovornost za sustavno neobavljanje dužnosti.
Dokazivanje se ne vrši evidencijom dolazaka/odlazaka, već:
Svjedočenjem zaposlenika da ga nema na radnom mjestu i da je nedostupan.
Ispisima s kamera nadzora.
Dokazima da nije sudjelovao na sastancima ili događajima gdje je bio potreban.
Dokazima o zloupotrebi sredstava (npr. fakture za promidžbu koja služi isključivo njemu, a ne ustanovi).
Poruka: Iako su pravila drugačija, ni jedan ravnatelj nije imun na odgovornost. Problem nije u nedostatku propisa, već u nedostatku političke volje nadležnog tijela da pokrene postupak razrješenja.