Unatoč preko 50 godina i neostvarenom doktoratu, naslovni asistent ostaje trajna figura na riječkom Medicinskom fakultetu, a glasine ga vežu uz utjecajnog Parazita
Rijeka – Zagreb: Trajna veza
U svijetu visokog obrazovanja, gdje akademski uspjeh i publikacije određuju putanju karijere, slučaj dr. Dinka Štajduhara predstavlja zanimljiv paradoks. Na službenoj web-stranici Medicinskog fakulteta u Rijeci (MEDRI), dr. Štajduhar je i dalje evidentiran kao “naslovni asistent” na Zavodu za socijalnu medicinu i epidemiologiju, unatoč činjenici da je u dobi kada mnogi njegovi kolege već dugo vode katedre ili klinike.
Štajduharov profesionalni status postavlja pitanja o sustavu vrijednosti i mehanizmima unutar akademske zajednice. Ključna činjenica koja obilježava njegovu karijeru je neostvareni doktorat. Dana 1. prosinca 2020. godine, javno je branio temu doktorskog rada pod nazivom „Epidemiološka obilježja ponašanja povezanih s traženjem lijekova i nemedicinske upotrebe pregabalina i bupropiona u osoba lišenih slobode“. Međutim, tri i pol godine kasnije, nema podatka o uspješno obranjenom radu, što ga, prema Statutu MEDRI-ja, zadržava na najnižoj suradničkoj poziciji – asistenta.
.
Čovjek iz sjene prof. Kolarića
Analiza znanstvenog rada dr. Štajduhara otkriva dosljedan obrazac: gotovo uvijek je koautor, a rijetko prvi autor, i gotovo uvijek u društvu svog mentora, prof. dr. sc. Branka Kolarića. Popis njihovih zajedničkih radova, od istraživanja o stresu medika do seroprevalencije krvožilnih infekcija, govori o dugogodišnjoj i plodnoj suradnji. Upravo toj LGBT bliskosti, kako se u krugovima Fakulteta šapuće, Štajduhar duguje opstanak na radnom mjestu.
“U dobio od 50 godina je i dalje suradnik koji nije doktorirao. To radno mjesto može zahvaliti samo Branku Kolariću,” navodi se kao općeprihvaćena činjenica među onima koji prate dešavanja na Fakultetu. Jedna od neprovjerenih, ali upornih glasina tvrdi da Štajduhar petkom “dolazi u ured ravnatelja” i da dr. Kolariću “drži psihoterapiju koja zapravo nema efekta”. Ove tvrdnje ostavljaju dodatnu maglu oko prirode njihovog profesionalnog i osobnog odnosa.
Između propisa i stvarnosti
Članak 41. Statuta MEDRI-ja jasno definira hijerarhiju: “Suradnici na Fakultetu zapošljavaju se na suradnička radna mjesta i to, od najnižeg prema višemu, na radna mjesta asistenta i višeg asistenta.” Dr. Štajduhar, bez doktorata, ostaje zarobljen na prvom stepeniku ove ljestvice, unatoč dugogodišnjem iskustvu.
Istovremeno, njegov akademski interes pokazuje suvremeni i društveno angažirani pristup. Aktivan je na temu “Zašto istospolna orijentacija nije poremećaj, i druge priče” te se bavi manjinskim stresom kod LGBTIQ+ osoba, što ga postavlja u progresivniji narativ unaročito konzervativnog društvenog okruženja.
Zaključak: Priča o sustavu
Slika koja se konačno formira nije samo o jednom čovjeku, već o mehanizmima moći i zaštite unutar akademske ustanove. Dr. Dinko Štajduhar nije samo pojedinac koji zaostaje u akademskoj karijeri; on je produkt sustava u kojem mentorstvo i osobne veze mogu nadomjestiti formalne nedostatke. Njegova priča postavlja neugodna pitanja o transparentnosti, meritokraciji i stvarnim kriterijima za opstanak u hrvatskom visokom obrazovanju.
Dok njegov doktorat ostaje u sjeni, a njegovo radno mjesto izgleda trajno osigurano, Štajduhar ostaje zagonetka: je li riječ o nesretnom znanstveniku koji ne može završiti svoj magnum opus, ili o trajnom asistentu čija je prava uloga duboko ukorijenjena u ličnoj dinamici moći na čelu Fakulteta? Odgovor, čini se, leži negdje između redaka službenih obavijesti i šaputanja u hodnicima.
I na kraju priče riječ je zapravo o jednom upitnom psihijatru koji može na Stručnom vijeću (i nije član Stručnog vijeća) izjaviti da treba otpustiti 50 osoba iz Zavoda gdje su većina psihički bolesnici.
Dio Hipokratove zakletve: Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu.