Dvadeset uzoraka s jedne adrese u Gospiću pokazalo je što se događa kad država dobije nalaze, ali odbije postaviti dijagnozu

Imate leukemiju. Evo brojki. A što one znače – prebaci odgovornost na drugog

Zamislite da ne postoji zdravstvena struka

Zamislite da vam liječnik preda nalaz krvi na kojem piše samo: “Leukociti: 15.000.” Bez raspona. Bez oznake H za visoko. Samo broj.

Ta bi vam brojka značila jednako malo koliko i puno — jer 15.000 može biti blaga upala, a može biti i znak nečeg mnogo ozbiljnijeg. Bez referentnog raspona, broj je podatak bez značenja.

Medicina je taj problem riješila davno. Do 1960-ih laboratoriji su govorili o “normalnim vrijednostima” — pojmu koji se sam sebi vrtio u repu, jer nitko nije mogao reći tko je uopće “normalan”. Prekretnicu je 1969. napravio finski klinički kemičar Ralph Gräsbeck sa suradnikom N. E. Sarisom, uvodeći ideju da se zdravlje promatra statistički, a ne apsolutno. Danas referentni raspon prekriva 95 posto zdrave populacije, a oznaka L ili H nije dijagnoza — ona je signal da nešto treba pogledati pobliže, u kontekstu cijele slike.

U ekologiji je taj problem, paradoksalno, složeniji nego u medicini. Ondje barem postoji jedan referentni raspon po parametru. Ovdje ih je tri, svaki s drugom svrhom — granica za eluat, granica za HP-klasifikaciju, granica za tlo — i ni jedan izvještaj u ovom dosjeu ne kaže jasno koji se od njih zapravo primjenjuje na materijal koji leži pored kuća u Gospiću. Kad liječnik ne navede raspon, pacijent barem zna da nešto nedostaje. Kad izvještaj o otpadu ne navede sva tri mjerila, građanin to najčešće ni ne primijeti — a upravo je to najveći rizik ove priče.

Što kaže Nikola Tesla sanitarne struke?

Bruno Cvetković o otpadu u Lici: ‘Ne možemo reći utječe li taj otpad na zdravlje’.

Bruno je, zapravo, priznao ono što mnogi liječnici i zdravstveni radnici već dugo znaju, ali rijetko izgovaraju: sanitarni inženjeri nisu zdravstveni radnici – barem ne kada treba skupiti hrabrost i reći utječe li otpad na zdravlje ljudi. Ta podjela, ugrađena u sam sustav, omogućuje da se dvadeset uzoraka s visokim koncentracijama olova i kadmija tretira kao puka brojka, a ne kao upozorenje.

Cvetković o otpadu u Lici: ‘Ne možemo reći utječe li taj otpad na zdravlje’ – Dnevno.hr

Zbog pokazane stručne hrabrosti, treba staviti njegovu bistu pored Nikole Tesle u memorijalnom centru. Slično kocki koja bi trebala biti ispred NZJZ AŠ.

Dvadeset uzoraka s jedne adrese u Gospiću pokazalo je što se događa kad država dobije nalaze, ali odbije postaviti dijagnozu.

Otrovna šutnja: dvadeset uzoraka, dvije godine, nula odgovora

Kako je jedna adresa u Gospiću postala mjesto gdje se državni sustav nadzora otpada testirao — i pao

GOSPIĆ — Bager je 18. travnja 2024. zagrizao u zemlju na Bilajskoj ulici 50. Ispod površine nije bilo samo tla. Bile su tu ružičaste vreće s medicinskim otpadom, komadi plastike, guma, i zemlja čija je boja, prema fotografijama iz spisa, izgledala kao svaka druga humusna zemlja u Lici — dok laboratorij nije rekao drugačije.

Ravnatelj je Branko Kolarić. Liječnik dobrog srca, sjajan zastupnik – samo ne dolazi na sjednice. Vrhunski znanstvenik kojemu radove pišu drugi. Budući gradonačelnik i spasitelj Nepalaca i kineskih organa. U slobodno vrijeme šeta se Bundekom, traži telefone ženama, komentira dob starijih osoba, dijeli karanfile – i, kako je sam jednom rekao, “osjeća se kao kurva”. Još uvijek tuguje jer nije postao ravnatelj. Ima psihijatrijsku podršku prijatelja koji je negdje pogriješio u njegovom slučaju. U slobodno vrijeme ne posjećuje Zavod ni Sabor. Voli tužiti Zavod – u fazi kada je bio ravnatelj. 
Branko protiv Branka – modus operandi. Sve mu se pomiješalo u glavi.

Zamjenik mu je Bruno Cvetković, sanitarni genije. Voditeljica Službe za “zdravstvenu” ekologiju – Jasna Bošnir. Pravna podrška – Suzana Vukomanović. Nalaze je radila Želimira Cvetković – isto prezime kao i Bruno, ali, kako se navodi, nisu u sukobu interesa. Cijeli sustav kvalitete uspostavila je Vanja Tešić. Sve su to jake snage Zavoda. Koji, lagano propada.

Što je rekao izvještaj: Rekao je: 38.000 miligrama olova po kilogramu što smo obradili u prethodnom tekstu.

To je koncentracija na kojoj olovo prestaje biti “onečišćenje” u uobičajenom smislu riječi i postaje sastojak. Gotovo četiri posto mase tog uzorka bilo je čisto olovo. Za usporedbu, Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja (NN 71/19) dopušta između 50 i 150 mg/kg, ovisno o kiselosti tla — što znači da je izmjerena vrijednost bila 253 do 760 puta viša od granice iznad koje se zemljište više ne smatra sigurnim za uzgoj hrane.

Taj nalaz — analitički broj 058 00407/24, uzorak označen jednostavno kao “Uzorak 9” — jedan je od dvadeset uzoraka koje je u travnju i svibnju 2024. uzeo Državni inspektorat na toj lokaciji. Devetnaest od dvadeset uzoraka danas ima potvrđen, dokumentiran ishod. Šesnaest je “palo” — nije zadovoljilo ni najblaži zakonski prag, uvjete za odlaganje na odlagalište neopasnog otpada. Jedan je ostao neproveden kroz ovu provjeru jer njegov izvorni dokument nikad nije pronađen. Dva su prošla — uvjetno, kako će se pokazati.

Dvije godine kasnije, netko je na istu adresu poslao nove uzorke. Ali umjesto da institucije nastave ondje gdje je 2024. stalo, priča se, prema svemu što je dostupno u javnim i dostavljenim dokumentima, jednostavno prekinula. Nema sanacijskog naloga. Nema kazne. Nema javnog odgovora na pitanje koje bi svaki stanovnik Gospića imao pravo postaviti: što se nalazi ispod te zemlje, i zašto je ondje još uvijek?

Ovo nije priča o jednom lošem nalazu. Ovo je rekonstrukcija onoga što se dogodi kad dvadeset upozorenja stigne na pravi stol — i ne dogodi se ništa.

Dvadeset uzoraka, jedan potpis koji se ponavlja

Inspektorice Jadranka Krstelj i Marijana Božičević, iz Područnog ureda Rijeka Državnog inspektorata, izlazile su na teren tijekom travnja 2024. Uzorkovali su sustavno — s hrpe, iz tla, iz vreća, iz skladišta — i svaki je uzorak dobio svoju katastarsku česticu, svoje vrijeme uzorkovanja, svoju fotografsku dokumentaciju. Laboratorij Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” proveo je analize prema propisanim metodama, s mjernom nesigurnošću i ocjenom sukladnosti za svaki parametar.

Ono što se iz te dokumentacije iščitava, a što nijedan sažetak dosad nije jasno rekao, jest ovo: devet od dvadeset uzoraka — 1 do 7, 9, 12 i 13 — nosi identičnu klasifikaciju otpada. Sve je 19 12 11* — “ostali otpad (uključujući mješavine materijala) od mehaničke obrade otpada, koji sadrži opasne tvari.” Zvjezdica iza šifre nije kozmetička. U Katalogu otpada ona znači jedno: opasan otpad po zakonu, ne po mišljenju novinara koji piše ovaj tekst.

Devet uzoraka, ista šifra, ista opasna klasifikacija, raspoređenih po cijeloj lokaciji — od ruba šume do skladišta. To nije devet izoliranih incidenata. To je potpis jedne te iste mase otpada, razlivene po cijeloj čestici.

Izvor je dostupan i Vama za analizu:

Ispitni izvještaji od broja 1. do 5.: https://www.fzoeu.hr/hr/usluga-uklanjanja-i-zbrinjavanja-i-ili-oporabe-nepropisno-odlozenog-otpada-u-gospicu-1-faza/10503

Ispitni izvještaj od broja 6. na dalje: https://www.fzoeu.hr/hr/obavijest-o-provodjenju-analize-trzista-za-nabavu-usluge-zbrinjavanja-zakopanog-otpada-u-gospicu-faza-3/10793

*Ocjena se odnosi na uvjete za odlaganje na odlagalište neopasnog otpada prema Pravilniku o odlagalištima otpada (NN 4/23). Uzorak 15 nije uključen u brojčane zaključke ovog teksta — njegov izvorni ispitni izvještaj nije pronađen u dostupnoj dokumentaciji, a podaci koji su o njemu ranije kružili nisu se mogli potvrditi ni iz jednog primarnog izvora.

Od devetnaest uzoraka za koje postoji potvrđen dokument, šesnaest je “Ne”. Nijedan od ta šesnaest ne smije na odlagalište neopasnog otpada — ne zato što je granično prekoračen, nego zato što je u više slučajeva prekoračen za više stotina, ponekad i tisuća puta.

Uzorak koji je “prošao” — dok se nije pogledalo pravim mjerilom

Uzorak 11 zaslužuje poseban odjeljak, jer njegova priča najbolje pokazuje kako lako brojka “Da” može prikriti ono što se zapravo dogodilo.

Prvi nalaz za Uzorak 11 kaže: zadovoljava uvjete za odlaganje na odlagalište neopasnog otpada. Da. Zeleno svjetlo.

Ali analitički broj 058 00597/24 — dopuna istog uzorka, provedena mjesec dana kasnije po strožim kriterijima za odlagalište inertnog otpada — govori posve drugu priču:

Isti materijal. Dva mjerila. Dva potpuno različita zaključka.

Razlika između “neopasnog” i “inertnog” odlagališta nije birokratska nijansa — inertno odlagalište postoji upravo za materijal koji ne ispušta ništa u okoliš, ni u dugom roku. Uzorak 11 tu granicu probija za više od trinaest puta na ugljiku. To znači da je materijal, unatoč prvom “Da”, i dalje kemijski aktivan — i dalje sposoban ispirati tvari u tlo i podzemnu vodu.

Drugim riječima: prva ocjena nije bila kriva u smislu da je laboratorij pogriješio u računu. Bila je nepotpuna, jer je postavljeno pitanje “smije li ovo na najblaže odlagalište?”, a ne “je li ovo doista inertno?”. A upravo je ta razlika — koje se pitanje postavlja — srž onoga što se u ovom dosjeu dogodilo dvadeset puta.

2026.: nova narudžba, stariji problemi

U 2026. na istu adresu stiže drugi naručitelj — Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Tri nova uzorka, sva s iste, skupno navedene katastarske oznake (599/4; 591/3; 599/18).

Brojke govore da se ništa nije promijenilo — olovo je i dalje u tisućama miligrama po kilogramu, kadmij i dalje višestruko iznad onoga što bi se očekivalo u čistom tlu. Ali metoda testiranja se promijenila, i to na način koji čini novi nalaz teže usporedivim sa starim, ne lakše.

Test eluata — onaj isti test koji je 2024. otkrio da antimon probija granicu u gotovo svakom uzorku — u 2026. jednostavno izostaje. Antimon se uopće ne mjeri. Nema stupca MDK. Nema ocjene sukladnosti. I, možda najozbiljnije: sva tri uzorka dijele istu, skupnu katastarsku oznaku, umjesto da svaki ima svoju točnu lokaciju kao 2024. To znači da je, gledajući isključivo ova tri izvještaja, nemoguće reći koji je uzorak uzet gdje na toj čestici od nekoliko tisuća kvadrata.

Dvije godine razlike između dva naručitelja trebale su značiti napredak — precizniji nalaz, uže grlo neizvjesnosti. Umjesto toga, dogodilo se suprotno.

Tri razine propusta: Otkaz ugovora o radu za Brunu Cvetkovića i Jasnu Bošnir

Ono što povezuje ova dva vremenska sloja nije jedna greška. To su tri razine propusta koje se preklapaju.

Prva: opseg testiranja. Ni u dvadeset uzoraka iz 2024. ni u tri iz 2026. nije testiran PFAS — skupina “vječnih kemikalija” čije je ispitivanje na europskim odlagalištima danas standardna praksa. Od dvadeset uzoraka, samo jedan ima izmjeren PAH. Samo tri imaju PCB. Uzorak 8 — neobrađeni medicinski otpad, klasificiran kao opasan po K.O. 18 01 03* — nema nijednu analizu osim vizualnog opisa. Ne kemijsku, ne mikrobiološku, nikakvu.

Druga: zaključak koji analiza ne može dati. Zamjenik ravnatelja Zavoda, Bruno Cvetković, javno je rekao: “Ne možemo reći utječe li taj otpad na zdravlje.” To nije priznanje nesposobnosti — to je točan opis onoga za što su ovi testovi bili osmišljeni, a za što nisu. Analize provedene po Pravilniku o odlagalištima otpada odgovaraju na jedno pitanje: smije li se ovaj materijal odložiti na određenu vrstu odlagališta? Ne odgovaraju na pitanje koje građanina zapravo zanima: ugrožava li me ovo? Te dvije stvari nisu isto, a šesnaest “Ne” nalaza nikad nisu prevedeni u jasnu poruku o riziku.

Treća: institucionalna šutnja o vlastitim ograničenjima. Zavod je proveo posao koji mu je naručen, korektno, s potpisom, pečatom i mjernom nesigurnošću na svakom listu. Ali nigdje u dostupnoj dokumentaciji ne postoji trag da je itko — Zavod, inspektorat ili Fond — javno rekao: ovo je nepotpuna slika, ovo ne pokriva sve relevantne opasnosti, i ovo ne procjenjuje rizik za zdravlje ljudi. Šutnja o vlastitim granicama nije isto što i laž, ali djeluje jednako: ostavlja dojam završenog posla ondje gdje posao tek treba početi.

OTKAZ UGOVORA O RADU VANJI TEŠIĆ.

Pravni propust Suzane Vukomanović: tri mjerila, primijenjeno nijedno u cijelosti.

Da je otpad na Bilajskoj ulici ocijenjen do kraja, trebala su se primijeniti tri odvojena pravna mjerila — svako s drugom svrhom.

Nijedan od dvadeset i tri izvještaja — dvadeset iz 2024., tri iz 2026. — ne sadrži formalnu ocjenu opasnih svojstava (HP1–HP15) niti usporedbu s granicama za poljoprivredno zemljište, iako je materijal na više mjesta doslovno bio zakopan u zemlju uz rub šume i obradive površine. Kad postoji sumnja u opasna svojstva otpada, a analize to ne razjašnjavaju do kraja, ne stupa na scenu praznina — stupa načelo predostrožnosti, ugrađeno u članak 191. stavak 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije: politika Unije u području okoliša temelji se, među ostalim, upravo na tom načelu. Ono ne traži dokaz da je otpad štetan da bi se moralo djelovati — dovoljno je da postoji osnovana sumnja.

Šesnaest nalaza “Ne”, uz koncentracije olova koje premašuju agronomske granice i stotinama puta, tu sumnju više nego zadovoljavaju.

OTKAZ UGOVORA O RADU SUZANI VUKOMANOVIĆ.

Ono što nedostaje

Ono što nedostaje iz ovog dosjea nije jedan stupac s brojkama. To je niz konkretnih praznina, svaka s imenom i prezimenom:

• Testiranje na PFAS, u bilo kojem od dvadeset i tri uzorka.
• Test eluata i antimon kao parametar u seriji iz 2026.
• Formalna ocjena opasnih svojstava (HP1–HP15) za bilo koji uzorak.
• Sljedivost po točnim katastarskim česticama u 2026. seriji.
• Mikrobiološka analiza za neobrađeni medicinski otpad (Uzorak 8).
• Usporedba s granicama za poljoprivredno tlo, iako je otpad zakopan uz rub obradivih površina.
• Bilo kakva javna interpretacija koja bi šesnaest nalaza “Ne” pretvorila u razumljivu poruku o riziku za ljude koji ondje žive.

Zaključak: ovo nije kraj priče

Dvadeset uzoraka je uzeto. Devetnaest je dobilo dokumentiran ishod. Šesnaest je palo na najblažem mogućem mjerilu koje hrvatski zakon poznaje — a barem jedan od preostala tri, Uzorak 11, pada čim se primijeni strože mjerilo. Dva naručitelja, dvije godine razmaka — i, prema svemu što je javno dostupno, nula pokrenutih postupaka, nula sanacije, nula konačnog odgovora građanima Gospića na pitanje koje postavljaju otkad je bager prvi put zagrizao u tu zemlju.

Inspektorat je odradio svoj dio posla. Laboratorij je odradio svoj. Papirologija postoji, potpisana je i pečatirana. Ono što nedostaje nije rad — nedostaje netko tko bi, gledajući u šesnaest odvojenih “Ne”, povukao ručnu kočnicu.

To je razlika između nalaza i dijagnoze. Hrvatska je za Bilajsku ulicu 50 dobila nalaz. Dijagnozu — i, još važnije, liječenje — čeka već dvije godine

Ovu priču nastavljamo pratiti. Redakcija je uputila upite Državnom inspektoratu, Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije s jednim pitanjem: zašto nakon dvadeset uzoraka i šesnaest potvrđenih nalaza “ne zadovoljava” nije pokrenut nijedan postupak sanacije ili nadzora? Odgovore ćemo objaviti čim ih zaprimimo.

Napomena urednika/ urednice: Ovaj tekst temelji se na dvadeset i tri ispitna izvještaja Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” iz 2024. i 2026. godine (analitički brojevi: 058 00399/24 do 058 00411/24, 058 00414/24 do 058 00418/24, 058 00597/24, 058 00598/24, te 058 00024/26, 058 00025/26 i 058 00026/26). Svi navedeni brojčani podaci provjereni su izravno iz primarnih dokumenata. Uzorak 15, koji se pojavljivao u ranijim verzijama ovog teksta, nije mogao biti potvrđen ni iz jednog dostupnog primarnog izvora te je iz konačne analize isključen dok se njegov izvorni ispitni izvještaj ne pribavi.